U okviru svog misijskog djelovanja u Tanzaniji, Zdenac provodi program pružanja pomoći starijim i nemoćnim osobama koje žive same. Trenutno u programu imamo 23 osobe starije životne dobi, a taj broj se iz dana u dan povećava. Potrebe su daleko veće od naših mogućnosti. Danas smo, zajedno sa djecom iz programa „Odgoj u solidarnosti“, odlučili posjetiti napuštene starce štićenike našeg programa, koji žive u širem području misijskog centra Ujewa.
Na ovaj način kod djece razvijamo duh solidarnosti i pomaganja onima kojima je ta pomoć potrebna. Ovi susreti za djecu puno znače, jer od starica i staraca slušaju zanimljive priče iz njihove mladosti, dobijaju mudre savjete koje im mogu koristiti u životu, a isto tako postaju veliki prijatelji i članovi obitelji Zdenac-Kisima.
Prva adresa bila je kuća bake Aurelije. Ispred kuće nas dočekuje mnoštvo djece uprta pogleda u bijelce koji su u ovom kraju rijetkost. Vrata njene kuće su zatvorena, ali nas obavještavaju da je ona tu u blizini obzirom da je stara i ne baš pokretna. Jedan od susjeda je obavijestio Aureliju da su stigli volonteri iz Zdenac-Kisima, nakon čega i ona ubrzo dolazi. Stara, ali još uvijek vesela starica šireći ruke ide prema nama sa riječima: „Ja sam mislila da ste me zaboravili.“
Želeći nam iskazati gostoprimstvo, uvodi nas u svoj skromni dom da se sklonimo sa sunca koje u Tanzaniji zna biti jako i neizdrživo. Kuća bake Aurelije je dobila novi krov 2015. godine zahvaljujući Zdencu koji je i financirao njegovu zamjenu. U kući ne nalazimo ništa osim par praznih posuda.
Čini se da smo došli u pravi trenutak i donijeli ono što je Aureliji potrebno, a to su: ulje, šećer, ugali brašno, rižu. U Tanzaniji je običaj da se duboka zahvalnost iskazuje klečeći na koljenima. Iako toliko stara i nemoćna, starica nije dozvolila da ona bude ta koja će prekinuti tradiciju. Cijelo vrijeme našeg boravka klečala je na zemljanom podu svoje kuće. Nakon bake Aurelije, pokušavamo pronaći staricu po imenu Viktorija. Viktorija već duže vrijeme mijenja adresu prebivališta. Svaki put je tražimo na novoj adresi. Razlog tomu je što ova starica nema svoju kuću, već isprosi prenoćište na par dana kod susjeda ili dobrih ljudi koji je prime. Ovaj put je nalazimo u obližnjem selu, u prostoriji jedne kuće koja joj služi kao prenoćište. Osmijehnuta starica zahvaljujući na hrani koju smo donijeli ispraća nas, a ja si postavljam pitanje hoće li i tko ovoj starici sljedeći mjesec pružiti krov nad glavom ili će taj krov biti otvoreno nebo?
Svaka sljedeća posjeta nalik je ono prvoj, drugoj, trećoj... Isto siromaštvo, ista slika teškog života, isti prizor napuštenosti i osamljenosti. Jedino je oduševljenje, radost i zahvalnost zbog naše prisutnosti ono što svaku posjetu čini jedinstvenom i sigurni smo da će pri sljedećem susretu toga ponovno biti.
J.B.
