Giuseppe, pa ti hodaš?
Na klinici za ortopediju u Sienni proglasili su me neizlječenim. Trebao sam provesti ostatak života s ukočenim nogama. Bio sam obeshrabren i ljut. Iskaljivao sam svoju bol na supruzi. Sa dvije štake uspio sam prijeći svega nekoliko metara. Često sam se pokušavao kretati samostalno, ali sam padao i urlikao, hulio na Boga i sve druge. Svećenik nas je uputi u San Giovanni Rotondo, Padre Piu. Supruga je inzistirala, a ja sam odbijao. Ona je toliko bila uporna da sam popustio. Krenuli smo na put koji je za mene bio jako naporan. Kad smo stigli u San Giovanni, pješačili smo još 2 km. Kako sam stigao do Crkve ne znam. Ali kad sam ušao, srušio sam se na klupu, napola u nesvijesti. U Crkvi je bilo nekoliko fratara kapucina. Jedan je ispovijedao nosio je polurukavice. „ To je on“ – rekao sam sebi. U tom trenutku Padre Pio podigao je pogled i zagledao se u mene, gledao je nekoliko sekundi. Moje tijelo počelo je drhtati, kao pogođeno silinom strujnog udara. Malo poslije napustio je ispovijedaonicu i otišao. Popodne sam odlučio ispovijediti se. Kad me je došao red, pokušao sam nešto reći, ali nije mi dozvolio. Počeo je govoriti opisujući slike iz mog života, moje ponašanje, moj karakter. Bio sam zanesen njegovim riječima i nisam mislio na svoju bolesnu nogu. Kad mi je dao odriješenje, osjetio sam snažni udar koji je protresao cijelo moje tijelo. Učinio sam znak križa i nesvjesno kleknuo. Ustao sam, uzeo štake pod ruku i nastavio hodati, a da nisam bio svjestan da hodam normalno bez štaka. Moja žena nije primjetila da hodam bez štaka, ali je uočila moje smireno lice. Idemo još moliti, rekao sam. Nakon molitve uputili smo se prema izlazu iz Crkve. „Guiseppe, pa ti hodaš?“- uskliknula je. Tek sam u tom trenutku ja shvatio da hodam bez štaka, te sam rekao : „ Istina je, ne samo da hodam , već ne osjećam ni bilo kakve bolove.
…. Više pročitajte u knjizi Padre Pio, čudesan život- R.Allegri