Maksimilijanov mir

Nakon deset sivih dana, osvanulo je jutro okupano suncem. Prekrasno. Idemo na izlet u najveći vrt Zagreba, Maksimilijanov mir. Roditelji, djeca i volonteri okupili smo se na ulazu u vrt.

Ugodno iznenađenje, četiri roditelja su odlučila biti s nama čitavo vrijeme. Djeca već s nestrpljenjem čekaju kad ćemo ući u vrt i započeti s programom.

Već smo bili u vrtu kad je zvonilo podne. Pitala sam djecu znaju li zašto zvoni? Ema je odmah dala odgovor: „Anđeo Gospodnji“. Objasnila sam djeci da se molitva Anđeo Gospodnji moli tri puta na dan: ujutro, u podne i navečer; te tko je anđeo Gabrijel koji se objavio Mariji. Podijelila sam im molitvu i zajedno s roditeljima smo pozdravili Mariju. Djeca čiji su roditelji bili prisutni, bila su sretna jer su njihovi roditelji znali moliti tu molitvu.

Slijedila je igra za međusobno zbližavanje i upoznavanje. Sudjelovala su djeca iz dvije grupe: španjolski jezik i dramska. U igru su se uključili i roditelji. Kad su se međusobno upoznali slijedila je još jedna igra. Nakon sat vremena, djeca su dotrčala da su gladna i napravili smo pauzu za marendu. Iz svojih ruksaka izvadili su sokiće i sendviče. Mama Željka nam je pripremila iznenađenje. Iz jedne velike vrećice izvadila je punu tepsiju kifla sa šunkom i sirom i pozvala svu djecu. Nitko se nije sramio odmah su dotrčali i malo po malo je praznili.

Prije polaska u razgledanje vrta, nešto smo o njemu i naučili. Park Maksimir koji je nastao na rubnim dijelovima Zagreba krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, danas je u cijelosti okružen gradskim naseljima.

U njemu su utočište pronašle mnoge biljne i životinjske vrste. Zbog očuvanih stoljetnih hrastovih šuma njegova vrijednost za zaštitu ugroženih vrsta je velika. Tako je u parku Maksimir zabilježeno više od stotinu vrsta ptica, od kojih se značajem ističu upravo ptice dupljašice. Zanimljiv je podatak da je u parku Maksimir, gustoća populacija crvenoglavog djetlića. Značajne su i druge vrste životinja vezane uz stare šume, poput vjeverica te nekih vrsta šišmiša.

Osim šuma u parku Maksimir možemo naći livade, jezera i potoke, koji također predstavljaju važna staništa raznim biljkama i životinjama.

Podignut je na krajnjim južnim ograncima Medvednice krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća. Nastao je krčenjem autohtone šume hrasta lužnjaka i običnoga graba. Prvi je javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. U vrijeme osnivanja bio je jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije. Do tada su se podizali samo privatni, javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce i kraljevske rezidencije.

Osnivač parka Maksimir bio je zagrebački biskup MAKSIMILIJAN pl. VRHOVAC, koji 1787. godine odlučio da na mjestu stare biskupske šume, podari građanima Zagreba park za odmor i rekreaciju.

Park Maksimir je dobio ime prema svom osnivaču Maksimilijanov mir ili skraćeno Maksimir.

Krenuli smo u pješačenje po vrtu i divili se ljepoti stoljetnih stabala koja su pružila dom mnogim pticama i životinjama. Uočavali smo ptice i slušali njihov pjev. Kad smo stigli do jezera koje je bilo prepuno patki, djeca su posegnula za kruhom koji im je ostao od marende i hranili ih.

U blizini jezera bila je jedna velika livada gdje smo odložili stvari i započeli sa igrama. Djeca nestašna i neumorljiva, međusobno su se požurivala. Odigrali smo nekoliko igara i slijedio je odmor.

Okupili smo ih i zadali im zadatak koji trebaju odraditi danas u vrtu. Bio je jako težak ali ustrajali su. Nastaviti promatrati prirodu ali 10 minuta u potpunoj tišini. Bez razgovora, bilo kakve komunikacije i grupiranja. Brojali su ptice i slušali njihov pjev. Neka djeca su ušla dublje u šumu. Poslije su komentirali da znaju da ptice pjevaju ali da nikada prije nisu čuli tako dug i lijep pjev ptica.

Poslije smo zahvaliti Bogu za prirodu, trenutke tišine i sve ono što smo u njoj doživjeli, netko naglas, a netko u sebi.

Slijedila je igra “lovice” koja ih je skoro iscrpila, pa badminton, nogomet, frizbi…

I roditelji su bili aktivni, najdraži im je bio badminton, a i uživali su predivne trenutke, radosne i bezbrižne djece, ovjekovječiti s aparatom.

Druženje se bližilo kraju. Svatko od djece izvlačio je kartončić sa napisanom osobinom. Dogovorili smo se da će se vježbati u toj osobini do sljedećeg susreta.

Rastanak se malo odužio. Jedna mama pozvala je cijelu grupu ovu zimu kod nje u vikendicu.

N.M.